Hvala ti ljubavi

Na godinama ljubavi
gdje darovao si sebe
bezgranično mnogo
hvala ti ljubavi
za tisuće poljubaca,zagrljaja nježnih
riječi koje mnogo znače
pogledu što razumije
srcu što voli i lažno nije

Za beskrajnu sreću i beskrajnu tugu
vrijedilo je dio tebe biti
dok šapuću travke suzom umivene
u sjećanju spavaju godine,dani,sati.

Hvala ti na svakom koraku pored tebe
prostranim livadama postojanja
na kamenu,ledu i draču
na tišini,mramoru i plaču što mi treba
dok odlučno i zauvijek volim života boje
hvala na svjetlosti  duše
na snazi što usadio si u biće moje

S tobom u sebi lijepe su i boli
ugrijana sutonom topla je i tama
jer znam da nikad nisam sama
znam kad moje vrijeme jednom stane
i dah utihne bujici života
da ti čekaš me s druge strane

Hvala ti na utkanoj radosti
na jutrima obojanim nadom
na svakom osmjehu života
na suzi radosnici bisernoj
što vidjeh ti u oku kradom
znam da idem dalje
cestom u sebi
mostovima novim
zahvaljujući tebi
i sve je važno ,lijepo
kad ljubav ima boje
radi tebe dišem ,postojim
bez tebe ,a s tobom
dok spavaju oči tvoje
hvala ti ljubavi...  

 

 

Kad bih znala

Kad bih znala što nas čeka
pitanja bi nestala zauvijek
dotaknula bih te osmijehom
raširila ruke tvome zagrljaju
ispunila bih te ljubavlju
samo kad bih znala
da tvoja želja je velika
stvarna
da nije mala
tek skrivena u kutu
škrinji uspomena
otvorila bih prozor neka snovi tvoji dođu
da znaš koliko te volim
zvijezde bi svjetlile i u tamnu noć
zauvijek bi sjale
u tvojim očima
u dugim noćima
sve sumnje bi pale
samo kad bih znala
da bi me volio
sve druge prebolio
zauvijek bih uz tebe ostala
 
 
 
Vrijeme je..

Vrijeme je cesta duga
čudna dimenzija...
gdje postojimo i ti i ja
gdje dotiču se svjetovi
i čuje se s vjetrom glas prošlosti
beskonačna života pruga
bez početka i kraja...beskrajno duga...
što teče kao rijeka zarobljenih duša na granici
kao napuštenoj stanici
što čekaju vlak koji neće stići
vrijeme je kotač svemira
dodir nemira
isprepletenih sudbina
sreće i boli
gdje netko uvijek mrzi
a netko uvijek voli
u njemu se talasamo kao more
s obronaka planina naših
jurimo lavinama,strminama
penjemo se vrhovima
uranjamo dubinama ispod površine
gdje tišina smiruje
i misli pod plimom osjećaja uzdišu
vrijeme je proljeće posuto suncem
laticama ruža
vrijeme je studen hladna,kiša,oluja
zidovi srušenih sudbina prepunih suza
a mi tek slučajni prolaznici
u trenutku vječnosti zarobljeni
i najteža je borba života 
borba sa samim sobom
stepenice do neba protežu se kroz zvjezdanu noć
uspmnimo se zajedno njima
spojenim putovima
jer smo isti u ogledalu duše
krenimo skupa u visine
dotaknimo duše dubine
vrijeme...
utkan si u njemu kamo god da krenem
osjećam te nježno
čudno neizbježno
dodirnute u vremenu sudbine slap
i samo sam tvoj mali dio
samo tvoja kap



 
U sjećanju

Došao si tiho i ostao zauvijek
u stvarnosti duše moje skriven
slučajnost sudbine koja se poigrava
snage nam odmjerava
greške u koracima hvata
našim tragovima šulja se
ide od vrata do vrata
tako malo vremena
tako puno uspomena
dan bez noći
i noć bez dana
ostaje tek tračak sjaja
što zauvijek plamti
u mojoj noći uspomena
zbog daljine tvog zagrljaja
jel to dodir ljubavi bio
što sam htjela
što si htio
ili tek san ukraden želji
o promjeni života kojeg živimo
znam da smo to oboje htjeli
i nevažno je,pitati se
dal smo smjeli
samo znam da smo se zavoljeli
prekoračili granice
okrenuli životu stranice
pogledali se u lice
ostali u sjećanju
do ponovnog susreta
bez obećanja
samo pozdrav
i možda nikad više
al uspomena tvoje ime
nikad neće da izbriše
 
 
 
Ususret tebi
 
Otopili se snjegovi u meni
topli vjetar sjećanja
probudio je proljeće
leptiri moje duše poletjeli su visoko
razigrani,nasmiješeni,šareni
ususret mirisima prvih ljubičica
raspjevanih malih ptica
ususret tebi ljubavi
i sve gledam drugim očima
nakon tebe nisam više ista
svaki je san ispunjen beskrajnom nadom
tvojim očima,osmijehom
tvojim zagrljajem
i svaki trenutak životu uzimam
tako da sebe neizmjerno tebi dam
nadajući se da je to što osjećam
nešto posebno,samo naše
da nikad neće prestati,potrošeno biti
da će zauvijek teći moja rijeka
tvojem moru duše ispunjene ljubavlju
koje nikad neće presušiti,znam
jer izvor joj je srce
koje volim
 
 


 
More...

Moja skrovita uvala...
šaš što šumi šiban vjetrom...
otkrivajući bijelo jato galebova
što se spuštaju na more...
uranjaju u meki pijesak
moje drago more
kolike sam sate probdjela uz tebe
dočekujući vale smirene
dočekujući vale uzburkane
podsjećaš me na moj život
na sve lijepo i ružno
duboko i istinito
skriveno u modrim dubinama
raspršeno o hridi tvoje i moje
smirujući najtananije djeliće duše
isprepletene u djetinjstvu s tobom
pretvoreno u tisuće slanih kapljica sudbine
i svaka priča svoju priču
nevere i oluje praćene grmljavinom,kišom
sjaj sunca što se ogleda u ogledalu morskom
spokojnom i mirnom
suton me grli svojom ljepotom
toplinom čarobnih boja
zadnjom zrakom prije nestanka
dok tonem u mir
 
 
 
 
Da mogu

 
Da mogu došla bih na tvoja vrata
kasno u kaputu rumenih obraza
od ljubavi i zime
da možeš zagrlio bi me čvrsto
ljubio mi usne
volio me dugo
pustio me ne bi
da mogu san bi postao java
i koraci tvoji ne bi bili
tek odjek želje u noći
da možeš ,o da možeš
znam da bi volio doći
da mogu poletjela bih
koliko u meni ljubavi ima
došla bih ti sa snovima
u stvarnost sve pretvorila
ljubila te vjekovima
 
 
 
 
 
Volim te

Kucaš li na mojeg srca vrata
otvorena su davno za tebe
osjećaš li glasove s vjetrom
ove olujne noći u meni
volim te
da li se poigravaš
da li me zavaravaš
 je li stvarna želja u nama stvorena
htjela bih da znaš da vidim te
na obzoru svakog svitanja
otkucaje srca slutim dok uz prozor čekam
mjeseca sjaj u tami
da obasja i uzme malo čežnje moje
koju ti šaljem uz  dodire nježne svoje
nema me jer čekam u tišini poziv tvoj
koji možda nikad neće stići
na slutnje površini ,blizu tebe
ko dvoje ljudi tek postojimo u nekoj priči
čudesnoj i lijepoj
gdje ne vidi se kraj
i ništa nikad ne gubi svoj sjaj
kiša pada i sve je sivo
a u meni duga živi slobodna
ti i ja udaljena svijeta dva
osjeća se da isto žele,da...
kao morski val dotičeš obalu duše moje
ne želim te izgubiti,već voljeti
izvrisati sve strahove tvoje
dalek ko san postojiš što jutrom gubi trag
dalek,miran a tako drag
volim te


 
 
Kako da znam

Kako da znam  da li me voliš
kako da znam je li to istina
previše sam puta voljeti htjela
a nisam ,nisam povrijeđena biti htjela
ako ti ruku pružim i srce otvorim
hoćeš li iskreno uzvratiti
ili ćeš se poigrati samnom kao s lutkom
šutnuti me kao kamen pored puta
otići bez riječi a ja ću sama opet patiti
kako da znam da osjećamo isto
da ti kažem i da se nasmiješ
hoćeš li me slomiti kao suhu granu
hoćeš li moju ljubav pretvoriti u ranu
oboje smo zreli s pečatom u duši
al neka,ne plaši me sudbine put što slutim
ne plaši me ljubav koju dajem
jer sam sretna  i sa tobom trajem
već me plaši ako otvorim vrata duše tebi
osjećaš li isto ili sanjam
da me dušo povrijedio ne bi
 
 
 
 
Noćas sam te sanjala

Noćas sam te sanjala
tihog i pogleda sjetnog
prišao si meni
probudio me
kroz prozor ušao je mjesec
obasjao ti lice
ugledah osmijeh
noćas sam te ljubila
u snu
zagrljeni bili smo do zore
ne željeh se probuditi
ne željeh te izgubiti
plakala sam
i suze su postale more
dalek i tih
u daljini
ostaješ tek stih
 
 
 
 


Ispod površine...

Ispod površine živi stvarno ja
sto mnoge oči ne vide
a srce tek ponekad osjeti
u dubini duše jedriš sjećanjima
okrznutih trenutaka
svatko je od nas sam
koliko to stvarno želi biti
u tom poniranju i života izviranju
ponekad dirnuti nečijom zrakom ljubavi
što prodire kroz najdeblje zidove bića
što para tugu i tamu
budi želju i nadu
riječ tvoja  tiho mi priča
podupirući stupove mene
svi smo mi jaki
koliko to želimo biti
obrisavši korake
o otirač prošlosti
grabimo realnost života
idući naprijed podignute glave
pored smetlišta razbijenih iluzija
bačenih u vjetar jer nisu bile prave
osjećati bilo života
u njedrima gdje zrnce ljubavi mene
u vremenu spojeno s tobom spava
otkrij mi sebe potpuno
otmi me sjeni zaborava
želiš li me osjetiti uđi ispod površine
gdje muzika ne prestaje
i sve je bijelo
samo srce crveno kuca za te
šapni mi
dajem ti ga cijelo
 
 
 
 
Ključ sudbine

Jedan je ključ sudbine
što otvara vrata sreći
u toj kuli života
s prepreka mnogo
što ih moramo prijeći
dok sjene vuku
svoje pokidane skute
skrivenim kutovima duše
krici izlomljeni bolno šute
dok radost im se otima
leteći u nebo visoko
u blatu gnjeva
spokojno zlo uzdiše
a svi grijesi
zaljepljeni o zidove ponosa
slijevaju se u crnu rijeku
i sve je tiše
podivljalo jato misli
spušta se na savijesti
uzavrelo more
i u dubini nestaje
gdje je ključ i vrata ovog pakla
gdje oluja ne prestaje
prolomi se ptice u daljini krik
što na hridi sudbine
gnijezdo je svila visoko
nadomak svjetlu tad ugledah tvoj lik
utisnut u mojoj duši duboko
u snovima stvorena
tvoja bezgranična ljubav
moje oči pjesmom je probudila
tek magla sam u dolini
probuđenoj novim svitanjem
 
 
 
 
I nebo ima oči

Ovog tmurnog jutra
i nebo ima oči
i pašu mi suze što ga lije
jer svoje ne moram kriti
nebo milo
izbrazdano tragovima duša
što ostaju zarobljene u polusvijetu
između granice života i smrti
jel me koja vidi
sluša
anđeo da li si
u polutami realnosti
lepetom krila mekih
grliš me dok postojim
jesi li anđeo davna  moja ljubavi
nisam te zaboravila
samo sam te osjetila
pored sebe
i tvoj dragi lik
u kut srca skrila
samo ću da se oprostim od tuge
sjećanja što boli
od tebe i prošlosti
ja moram naprijed poći
znam da me pratiš
čuvaš
i nebo ima oči
 
 
 
Daješ mi snagu
 
Daješ mi snagu
u tebi je divljina vjetra
neslućena strast života
uvlačiš se u sve pore
ostavljaš trag svoje ljubavi
koje poklanjaš snažno
više drugima nego sebi
možeš li voljeti
možeš li oprostiti sebi
biti  i ostati to što jesi
jer sve u životu je važno
sreća
tuga
čežnja
pokaži mi da znam
jer još te otkrivam
jutrima probuđena
 
 
 
 
 
Hoćeš li se sjetiti

Hoćeš li se sjetiti mene
kad prođu godine duge
tad na pragu prošlosti
izbrazdane grumenjem uspomena
htjet ćeš skupiti
rasipane trenutke sreće
u svojoj duši

u vrtlogu istine
vrijeme ne postoji
svaki tvoj dah još diše
i zagrljaj grli me
zauvijek usađen u moje biće
ni najjači vjetar istrgnut ne može
korijenje ljubavi
 
 
 
 
 
 
Život

život
sazdan od godina nadanja
uspona i padova
liticama postavljenih ciljeva
utisnutih u sve pore našeg postojanja
od rođenja pa do smrti
život
taj jedan jedini
kojeg često osuđujemo
cvilimo,oplakujemo,proklinjemo
gazimo sami sebe
krivimo druge za naše neuspjehe
a nitko nije kriv
do li mi sami
ključ sreće je u našim rukama
tko mi može oduzeti nešto ako to stvarno želim
nitko
kome  mogu reći NE ako nešto neću
svima
jedino sam sebe čovjek može poraziti
ugašenim nadanjima
oronulim lavinama pitanja i sumnji unutar sebe samog
negativnim predrasudama
strahovima
ne odustati
ne prestati tražiti
željeti živjeti život
ispunjen do kraja
i ako stvarno želiš isto
ne odustaj
vjeruj u sebe

želim vam da živite svih dana života svoga


 
 
 
 
Kako da znam

Kako da znam da mene želiš
da ljubav drugoj upućena nije
da li da ti otkrijem da tebe želim
da u meni krv ludo vrije
da ti se  približiti želim
otkriti sve tvoje tajne
poljupcima vrelim
 
 
snivaš li sam u dugim noćima
pod istim sjajnim nebom
što obasjava ti zamišljene oči
negdje daleko sam kao i ja
ljubav čekaš i pitaš se iznova
hoće li doći
 

tu sam nadohvat tebe
samo me trebaš prepoznati
pustiti želje da visoko lete
i tada sve ćeš doznati
osjećaš li dragi
milujem te mislima izdaleka
kao dah vjetra što miris mora nosi
kao zraka sunca što para tamu
ostavljam ti nježno poljupce u kosi
 
 
 
 
Sanjala sam da te volim


U beskraju mojih misli
čežnja spava
i ne znam kako da je naučim letjeti
preko svih ograda života
sudbine zamki
da ti nježno u srce doleti
da otjera sve moje misli tužne
i sve snove ružne
sanjala sam da te volim
da trčimo livadom bosi
ko maslačak laki
da vjetar nas nosi
visoko prema zvijezdama
nekog drugog vremena
bez prepreka
da mi se raduješ
i grliš nježno
zauvijek
sanjala sam da te volim
 
 
 
 
Nemoj...

Nemoj mi lomiti grane
i ubiti ovo malo duše
u koju puno tebe stane
nemoj ugasiti moje snove
i otvarati nove rane
jer zauvijek ću reći zbogom
 
dok našom sobom kaplje tišina
što razara me glasno do boli
slamaš sve moje niti
tvojim životom zapletene
koje prekinuti ne želim
dok te još volim

gorka je ova istina
hoće li bolje biti
dok tiho pogledom
otkidaš mi krila
čučim u kutu same sebe
kao uveo list žut
kao putnik u vremenu
koji je izgubio smisao i put
 
 
ti i ja
živimo sve tiše
svatko na obali svojoj
morem sudbine povezani
i sve nas je manje
umjesto više
zajedno
a opet tako sami
 
****

Samo sam htjela
  
Samo sam ti htjela dati
ono što nemaš
za čim čezneš
samo sam htjela da osjetiš mir
da se prepoznaš
ukloniš moj nemir
i pružiti ljubav veliku
samo sam htjela vratiti očima sjaj
pokloniti sebe tebi
tvome tijelu zagrljaj
ove čudne noći
samo sam ti htjela
u snove doći
 
 
 
Raci mi...

Reci mi jesi li sretan
zamišljenog pogleda s nebom
u očima plavim
il samo sjetan od uspomena
životnih brodoloma

možda tužan što me nema
u blizini i ne vidiš mi oči
reci mi šapatom vala
što ljubi morsku stijenu
ima li me u tebi bar zrno
il srce voli drugu ženu


odajem ti tajnu duboko skrivenu
nedostaješ mi
sanjam tvoj lik s suzom u očima
da,govorim tebi
zar se ne prepoznaješ
zar ne osjećaš da
 želim te sresti

dok hodam ulicama drugog grada
ti nekom osmjeh daješ
a nadamnom hladna kiša pada
tko zna jednom
pogledi će nam se sresti
u ogledalu života
na nekoj dalekoj cesti


sada na pola puta ja tražim
od života više
imam li bože na to pravo
smijem li voljeti više
reci da ti čujem riječ
reci da nije za nas kasno već

znam da sam jedna od mnogih
zaigrane mašte
gdje pravila nema
al znam da mogu voljeti te strasno
i do boli biti nježna
da si muškarac sanjar
a ja nepoznata žena
što u stihovima živi
s tobom zanesena


mogu li biti smjela i hrabra
i dati komadić duše tebi
možeš li shvatiti koliko mi značiš
tko te voljeo ne bi
neću te moliti
samo ću čekati
da me prepoznaš u sebi

kad noćaš budeš sam
otvori vrata savijesti
u dušu me pusti
zamisli moje lice i ruke
što te grle izdaleka
tada u predivnom snu
biću s tobom tu
 
 
 

Usadi me u svoj život


Moj put u daljini
posut maglom osta
budućnost se skrila
pod plaštom prošlosti
volim te da li znaš
za sve tužno što zborim
oprosti

još uvijek ožiljke nosim u duši
moj je život odjek u vremenu
i godina je dosta ostalo u njemu
trag moj što nestaje
mećavom života nošen
grebe i baca o sudbine stijenje
sve moje htijenje
i nada nestaje kao stari hrast
gromom pokošen

iščupaj me vremenu
što nepovratno curi
usadi me u život svoj
dok me ima
požuri
šta bih htjela ne znam
budit se kraj tebe
čuti odjek srca
osjetiti da sam živa
da zbog ničeg nisam kriva

biti zraka sunca u tvojim očima
zamišljenim snenim
obasjati put u tami duše
gdje smo svi mi isti
kad smo sami

nije važno gdje si sad
nije važno s kim si
već želim samo da te takne
moja riječ
ništa ne uzimam
ništa ne dajem
oazo mojeg mira
samo ti poljubac topli
s vjetrom u daljinu šaljem

 

 
 
Otkrila sam
 
Otkrila sam da me nešto
uz tebe veže
reci što me tebi privlači
otkrij tajnu
zašto taj osjećaj sve jači
nemir stvara

zanima te tko sam
i ja se to pitam
kako je moguće
da s tobom dišem
dok tvoje riječi čitam
pa tebi stihove pišem

tko se iza riječi krije
tko od pjesme živi kao ja
zanimljiva igra
skriveni u vremenu
mi smo kao djeca
duše čiste
daleki a misli iste

čekam te da svratiš
možda me shvatiš
jer ja te otkrivam
svakoga dana
utisnutog više
kao da mi duša
uz tebe raste
a neznam ti ni ime

da mi te na tren oteti životu
osjetiti na tijelu dodira ljepotu
da mogu prešla bih granicu
pretvorila se u pticu
dolatjela tebi
dala ti nježnosti more
stisnuta uz tebe do zore
da sam bio ne bi

kad bih smjela okrenuti
stranicu sudbine
s tobom krenut u visine
nedostaje mi hrabrosti malo
jer neznam dal ti je stalo
čežnjo bezimene
hvala što postojiš
 
 
 
 
Večeras ću te ljubiti

večeras ću te ljubiti
kao što nitko nije
dok vrijeme lagano curi
uz zvuke gitare
i plamen kraj kamina
ja nestati ću uz poljupce tvoje
topiš me kao led
griješ kao vatra
dok srce ludo tuče
nestaje granica

večeras ću te voljeti
kao što nitko nije
i nikad neće
s mnogo strasti
ugasiću tvoje uzdahe
uzavrelim poljupcima
nježno maziti tvoje tijelo
rasplamsaću tvoje želje
da izgori cijelo
da stope se boje
tvoje i moje
 
 
 

Da li me osjećaš


Da li me osjećaš
dok sve misli moje
upućene tebi šaljem
s tisuću poljubaca
ove čudne noći
i sve me na tebe podsjeća
 ove hladne zime
što razara
dušu para
pjeva pjesmu u samoći
ogoljene duše
 u svom gnijezdu čučim
kao ostavljena ptica
zaleđenih krila
bez ljubavi
nemam ništa skriti
ne mogu bolja biti
sve ti dajem
sve nosi tvoje ime
sve u meni viče
ne ostavi me
da li me osjećaš
ja sam stranac u noći
samo tiha slutnja
 s tugom u zelenim očima
ja te osjećam
u meni ljubav spava

Volim osmijeh
 

Volim osmjeh
razbija samoću
topi tugu
stvara iskru čežnje
beskonačno nježne

jednostavno bez puno riječi
dotakni me osmjehom
pogledom što zrači
nevidljivom snagom duše
dubokim pogledom svojim

takni me mišlju
 lepršavom i blagom
probudi me
 i krenuću tvojim tragom
bilo gdje
i bilo kad

dosta mi je laži i samoće
među mnoštvom iskrivljenih maski
obojanih laži
ja sam ta što iskreno
jednostavnost traži

ja sam drugačija
svoja
i nije me briga što drugi kažu
jer znam da lažu
ne volim glumce na pozornici života
biti kakva jesam za mene je ljepota

kada volim puno dajem
i za to se ne kajem
možda sam kap poslije kiše
uzburkano more
tiha noć punog mjeseca
sanjalica

možda sam života tvog izgubljeni dio
kojeg nisi znao naći
ili nisi htio
lutam samo meni znanim putevima
svojim svjetovima
tražim se u tebi

možda sam  pored mora stijena
glas što čuješ s pjesmom vjetra
sve što hoću mogu biti
jer ja sam žena
u tebe se mogu skriti
u riječ se zaljubiti

mogu biti vatra
mogu biti led
ili pijesak što kroz prste iscuri
ako me ne znaš voljeti
ali ako mi sebe daješ
mogu biti što želiš
biti dio tvoje zore da u vječnost traješ

al znaj
ne možeš me vezatii
ne možeš me mijenjati
ni krila mi odrezati
jer duša mi je slobodna
tad mogu te bezgranično voljeti
probaj me naći
osmjehom dotaći
ne boj se da će ljubav boljeti

 

 

Tebi
 
Igrom predivnih riječi
kao šarenih leptira
što ostavlja trag u meni
posut zlatnim sjajem
ušao si u moj svijet
prepun polja suncokreta
makova i žita
moje duše što talasa
notama tvojih riječi
i čeka možda tebe
boju tvoga toplog glasa
što zamišljam
u polutami sobe
sama
dok me mašta vodi k tebi
zamišljam oči
tvoje lice
 osmijeh koji grije
gdje postojiš
možda mene zavolio bi
možda bih ti u srce stala
djelić duše svoje dala

 

Ja sam drugačija

Ja sam drugačija
iz nekog davnog vremena
utkana mi sjećanja
u meni bure otkinute vremenu pušu
i riječi žive život tajni

bonaca mi dodiruje obale duše
umivene,probuđene,zagrljene tobom
u meni su polja crvenih cvjetova

početak izvora što probija put kroz stijenu
stvarajući snažnu rijeku

nedodirljivi obrisi davne prošlosti svjetova
gdje princeze plešu u krinolini

gdje mostovi tek se grade
i vitezi na konjima jašu

za orlovima svojim što visoko lete
gdje zvijezde prema nebu tek teku

 

Leptir u plamenu
  
Doleprša nježno
krilima mekim
odnekud leptir žut
ko pahulja s neba
u mirnom padu
mirisni slijedi put

ruže mirišu
paprat se ljulja
vani tiho sniježi
polako pada noć
a leptir mali
ka svjetlu bježi
ne zna kamo će poć

gle sunce,
kroz otvoren prozor
uleti lako
na stolu buket ruža
mirisna svijeća
plamenom svojim
sigurnu luku
mu pruža

umoran,sanjiv
raširi žuta krila
trenutak mu sreće
sprži plamen
svjetlost je varka bila
sleti lagano
posljedni put
utihnu šapat krila





Koliko je duboka savijest

mirna kao rijeka
u smiraj dana
sudbina teče,
sve lijepo i ružno,
sva svjetlost i tama,
stanu u dlan
kao svaka kap
što stane u more
i ne prelijeva ga nikad
uradi što želiš,ljuti se
smij,plači
nitko je zaustavit neće
promijeniti joj put

koliko je duboka savijest,
mnogo u nju stane,
krije tajne slatke,
blistave trenutke,
skrivene poljupce,
zakopane,
zazidane,
tužne kutke,
što svatko od nas
u srcu nosi,
sudbini prkosi,
hodajući kroz život
 
 

Igrajmo se ljubavi...


igrajmo se ljubavi,
na rascvetaloj livadi
punoj makova,
čičaka i žita
potrči zamnom
kao za leptirom,
dohvati me...

igrajmo se
kao djeca,
sakriću se ,a ti me traži
među plastovima sijena,
i stablima zrelih jabuka
ja čekam
i skrivam se...

igrajmo se,
pored rijeke naše mladosti,
mirne i burne
zagrli me čvrsto,da ne bježim
jer ja sam ptica
što poletjeti želi
igrajmo se,
ljubavi...
 
 
 
 
Naše su pjesme kao platno...
Naše su pjesme kao platno...

naše su pjesme kao platno
naše su riječi kao boje
mi dušom slikamo i srcem pišemo
da sve što je moje
osjetiš svoje

i tiho plovimo rijekom života
nedamo,borimo se svakoga časa
i svaki je tren tužan il lijep
proveden na svijetu
za nas divota
ko pečat sudbine
u nas utisnuta

svaka riječ ko kamen nek traje
nek leti do sjajnih zvijezda visoko
nek uranja do dna duše duboko
nek tutnji, blješti i snagu daje
beskrajno neka u vječnost traje

jer riječ je jaka,grmi i ruši
gradi,voli i nadu daje
stvorena srcem što snažno tuče
šarena ko duga što ne vidiš joj kraja
čeka da poteče iz naših dubina
stvorena da blista
ko voda bistra i čista
 
 
 

Tko će me pročitati
jednoga dana
kad ostanu
pjesme moje,
nepoznate

darujem ih vama
obali
i moru
što se kao ja
s nebom spaja

nevidljivi trenutak
mirno čaroban
srećom obojan
to je moj kutak

šapat leptira
i trave jauk,dok
hodamo po njoj bosi
rosa klizi,
čuješ li

sanjam,
da sam na drugoj obali,
s tobom i za tobom
odlazim,
tko će me pročitati
jednoga dana

možda ti...
 

 

 

 
Svojim dlanom
miluješ me vjetre,
dok sjedim na obali
uronjena u svoj nemir
miluješ me
mirisom bora
prolazeći tihom šumom,
toplim pijeskom
s pjenušavog žala,
prvim kapima kiše
olujnog oblaka,
svježinom
neubranih cvjetova s livade,
tišinom
zalaska i svitanja,
toplinom
sunca smiruješ me
daješ mi snagu
i odnosiš nemir
daleko
 

 

Snivam snove čudne
 
 
Noć je,
snivam snove čudne,
padam i letim beskrajem,
tisuću dodira,ne vidim im lice
ni ruke,već osjećam,
magla provlači svoje konce
vlažnom travom
pored puta obraslog kupinama,
trnjem,
u travi sklupčana ležim,
sama...

krik ptice uplašene,
u rano jutro probuđene,
zrakama sunca
reže tišinu,
u daljini zvuk nemira
bliži se,
roj pčela
na procvjetalu trešnju pao,
kao slap iz oblaka ,
nadamnom...

iz zemlje guste izranjam
lomeći kamenje,
krvavih prstiju,
čupajući korijenje,
površina,
ispod nje plovim
kao ispod leda,
tvoje stope vidim
a ne mogu ih dotaći,
ne mogu te naći,
probudi me

Ja tražim te
 
Kao slap s neba
sve zvijezde se sliju u moje oči
kao kap klizim s njima nošena čežnjom ove tihe noći
na raskršću sudbine
o kojim putem poći...tako trebam te
šapni mi vjetre da li ću
snagom želje do njega doći
upaliti dragi svjetlo duše tvoje
plamenom vruće ljubavi moje
a koraci tihi dok tražim te
odzvanjaće u srcu glasno do zore
kroz planine,rijeke,pustinje i more
taknut ću svaki trag zaboravljen u vremenu
neka me uzme vrag ako pokleknem u nadanju
jer previše si  mi drag da tonem u očaju
ja nikad ne odustajem
laži drugih ne priznajem
previše ti vjerujem
natrag se ne osvrćem
jer volim te

Zima injem posipa mi dušu

Pjesme duše moje prepune su boja
svaka mnogo govori al opet je svoja
i opet me taknu neka tiha tuga
ove kišne jeseni obojene sjetom
predamnom je  noć nesana i duga
posipana pepelom izgorjelih dana
kao zima injem posipa mi dušu
uspomena na tebe što tinja duboko
gdje najjači vjetrovi bez milosti pušu
u meni ptica što želi letjeti visoko
odnoseći djeliće duše moje
na sve strane svijeta
da pronađu tragove tvoje
da pronađu ljubavi boje
moje i tvoje...

Budi moj otok
 
ljubavi
krhka sam
stakleno je moje sve
ne diraj
ne lomi me
već u me snagu usadi
kao stablo u zemlju korijenje
svu me skupi
sve moje kapi
da budem velika
snažna ko rijeka
s tobom me spoji
budi moj svjetionik
što blista u mraku
da s tobom svjetlim do zore
budi moj otok
ja biću tvoje more

 

Tko si ti
 
tko si
riječi oslikavaju ti biće
igrom nestašnom
kao odraz iz ogledala
što dodiruje bez dodira

tko si
tiho izlijevaš mi stihove
u sjajni kalež srebrni
što nečujno zbore
prelijevaju se kao slap
kao rijeka u moje more

tko si
zaigran mi prilaziš
poput mreže ljubavi te osjećam
poput zrake svjetlosti u tami
na koga te podsjećam

tko si
da li drago dijete koje pjesme piše
otkrivajući sebe
ili čovjek koji želi od života više
pa nježno piše

tko si
pjesmom me dodiruješ
kao sunce cvijet
riječima me smiruješ
spremna sam za let
kao jato ptica pjesmom dolazim
tebi ususret

Ja sam cvijet plave boje,čuvaj me
 
Ja sam cvijet plave boje
svaka je latica dio duše moje
čuvaj me
ja sam krik ptice otet olujnoj noći
lavina želje otkinuta samoći tihog svitanja
uz tebe
na nebu mjesec zlatnim nitima osvjetljava noć
i snove nam plete omotane sjajem
ponovo dječak si a ja djevojčica
dok nam se usne nestašno traže
u snu žudim za tvojim zagrljajem
bez pitanja
do novog svitanja
čuvaj me...

Duša leti bez krila

naci cu te gdje god bio
jer duša leti bez krila
kroz vrijeme,dane i noći
možeš se sakrit ali nećeš moći

pobjeći od sudbine dodira
ja ću ti u snove doći
osjetit ćeš miris ruža
i dašak proljetnog vjetra u kosi

nježno poljubit ću
ja bit ću tvoj anđeo
taknuti te dodirom želje u noći
 
tvoje usnule oči

Bože umiri moju nemirnu dušu

Bože,
umiri moju nemirnu dušu,
uhvati je svojim dlanom nježno,
i sklopi čvrsto da ne bježi
uzalud uokolo

potakni me,
da prepoznam sve boje,
da slutim,
otvorim oči svoje,
izgubljene u očaju

iskušaj me,
da uvidim bit,
da prepoznam grijehe ,
prihvatim sebe
i druge

kazni me,
kad prijeđem riječi svoje,
povrijedim ,a ne vidim
uzmem,a ne dajem
daj da se kajem
i krenem iznova

Bože,
prepoznaj me,
u mnoštvu pognutih glava
što te traže,
pomiluj me nježno,
da konačno udahnem
probuđena...

Čekam da me nađeš

Promatram te dugo
i čekam ko stijena

nepomično,mirno
da me nađeš
da ti nisam pokazala put
ne bi znao do mene doći
duboko,daleko,visoko
izgradih gnijezdo
od tankog pruća
ko ptica što štiti
dom svoj
samo sam tebi
htjela i smjela
jer srce tako kaže
odaj tajnu
on ne laže
noćima tebe
njegove oči traže
otvori vrata
njemu
jer smisao traži
još uvijek luta
nek shvati da te voli
da je stigao
na kraj puta

 

Zaspao je vjetar u mojoj kosi

Lavanda miris sjećanja nosi
kroz noć šapuću riječi pjesme stare
zaspao je vjetar u mojoj kosi
umornoj duši popucale strune
kao žice bačene gitare

Na oblaku sjedim, lovim uspomene
crveni vrtovi su dračom obrasli
ljudi hladni poput tvrde stijene
pitaju se zašto su odrasli

Uvis prhnu plavo jato ptica
žuti mjesec zagrlio more
zar je osmijeh nestao sa lica
a vrijeme zaboravilo svoje zore

Ja još čekam usne tvoje meke
divlja trešnja raširila grane
sjenom grli korake daleke
čeka srce da vrijeme stane

Moj je život snažna bujna rijeka
obale tek želje su daleke
pod zvijezdama postelja mi meka
tebe grle tuđe ruke neke

Teče život kroz kamen i stijene
sudbina tek srcem tebe sluti
kap sreće u moru tuge vene
duši otpa zadnji list žuti

Gdje si srećo,još jednom me zagrli
pod bagremom uspomena diše
rođeni smo da bismo umrijeli
nek nam ljubav  sve ružno izbriše

Zar je kazna moja sudbina

Nisu uzalud padale kiše
noći ove iz dubine neba
teške,gorke kao Božje suze
zar je kazna moja Sudbina
uzdah slutnje mi se ote
i odjeti na jug s  jatom ptica
tražeći te, daleko u noći
kao leptir za Mjesečevim sjajem
bez straha, slijep od ljepote
Nisam uzalud disala sve tiše
u ludoj nadi da ćeš doći
voljeti me strasno,nježno,još više
želim da ti dio sebe dajem
samo malo tebe mi treba
sve moje staze, djela i riječi
pukotine u vremenu,procvali cvjetovi
svi moji mostovi što morala sam prijeći
u snovima stvoreni čarobni svjetovi
još žive, s tobom postoje
o samo želim s tobom da trajem
reći ću svima ne,otići bez riječi
ne volim zidove,maske što lažu
osmjeh bez boje,prijatelja koji to nije
volim svoje istine,iskrene i male
ne volim kad netko svoje lice krije
nisu uzalud padale kiše
noći ove iz dubine neba
teške,gorke kao Božje suze
zar je kazna moja Sudbina
zovem te ljubavlju svoje Duše
pogledaj me sada,utoni u moje oči
tako mi tvoje nježnosti treba

Drhtim...

Kišne kapi nestaju u tami
vjetar divlji miluje mi lice
zar je više nešto važno
uzalud,ne okrećem se više
drhtim,drhtim od boli
na hridi sred sebe,sred ničeg
od hladnoće bačenih riječi
prohujalog vremena bez smisla
smetlišta sreće,zgarišta ljubavi
od napuklog ludog srca što voli
sve miriše na lažno

Pišem,pišem nikome
voljela bih da ti mogu reći
bez da molim,da uzvratiš
da voliš me, da te volim
osjetiti stisak čvrste ruke
trebam te,probaj da shvatiš
u ovom životu trulom do srži
ogrnuta plaštom plave samoće
varki i zamki,potonulih lađa
gdje svakome svejedno je
je li dobro drugome 
da li tko danas umire
i da li se tko danas rađa
samo mi se živjeti 
na ovom čudnom svijetu hoće
na postelji od meda,pod prostirkom tišine
samo me tvoj brod još drži
u ovom moru surove istine


Moj svijet

Moj svijet je čarobna kutija
u kojoj muzika svira
gdje dani lete
bez kajanja i sjete
gdje zidovi u nama ne postoje
tek nevidljive snažne niti
kojima sudbina životu
mreže i puteve plete
dok kap po kap otječe vrijeme
svaki me tren uz tebe veže
udišem noć meku
grlim te pjesmom zalutalog vjetra
snove ti dugom bojim 
toplim željama svojim
da osjetiš mene daleku
ti što se prepoznaješ
kreni ka meni

Bijah stijena

Bijah stablo
što život postaje
s korijenjem u zemlji
čvrsto, duboko
znadoh mjesto i bit svoju
sred prirode, životinja, ljudi
dotičući nebo,šireći grane
jutrima bez bola , licemjerja, laži
bijah utjeha,sklonište
da svatko tko skrovište želi
u zaklon moje tople krošnje stane

Bijah stijena
sred nepomične planine
postojana, visoko
gdje sviće rujna zora
gdje purpurna noć se rađa
tamo savih gnijezdo duši što leti
prostranstvom,gdje ne dopire ti oko

Bijah žena
dobrotom,srećom,
vjerom i tugom
sred istine života stvorena
u vremenu zalutalih nadanja
u odjeku samoće za svjetlošću što vapi
nepoznatih lica u odrazima savjesti
tražeći samo svoju srodnu dušu
nepoznaku ,daleku
kao dar iz neba žednoj duši
žednoj zemlji kao kišne kapi
tražeći pravog tebe daleko u vremenu
mirisnih proljeća,ljubavi,toplih jeseni
jednom bijah drvo
jednom bijah stijena
sad sam samo
žena

Tišina pjeva u duši

Razbij o oštre hridi sjenke
u najdublje more baci sve što boli
što više ti ne znači
dotakni noć meku boje jorgovana
prizovi sva lijepa sjećanja
upali krijesnice i miruj
tišina pjeva u duši
osjećaš li
snovi u magli skriveni
i leptir duginih boja
nad jezerom što spava u tišini
lišće šušti jesenje
slika puna boja
u zelenim očima mog drvoreda
jesen korača u haljini boje meda
s cvijetom u kosi
i osmjehom na licu
koračam i ja

 

 

 Tebe koji osjećaš

O kako te trebam
tebe koji znaš
počinjem te voljeti
tebe koji osjećaš
danas kao nikad 
sve tvoje želim
slušati  do kraja
zatvoriti zelene oči
pustiti magle da otplove
zamisliti tvoju priču
da te zagrlim
usnama te mazim
svuda po tijelu
tople noći ove
da te pazim
malo te ukradem
ušetam u tvoje oči
neka grmi,neka lije
ništa važno nije
želim da te privijem uz sebe
osjetim kako srce bije
o kako te trebam
tebe koji znaš
koji osjećaš
da te strasno volim
malo zafrkavam
potajno analiziram
luckasto kritiziram
toplo ljubim
do kraja te  izludim
da budemo jedno
srećo želiš li
sve ostalo mi je svejedno
važan si samo ti

  

Ne zaboravi  me

 U vrtlogu misli
sred oaze sjećanja
i toplom pejzažu davnih slika
došunja se miris mora
plave uvale, šum valova
i obris tvog dragog lika
što sudbine vjetrovi 
odnesoše  daleko
Kao stope u pijesku
što ih sneno more briše
kao razigrani oblaci tjerani vjetrom
daleko, nema ih više
kao lišće jesenje kojim posute su staze
zaboravljenih puteva 
obraslim divljim ružama
kojima srne više ne gaze
negdje daleke su tvoje oči
neke davne riječi
obećanje da ćeš doći
taj život , borba, trenuci i uspomene
crni jahač sudbine ,to vrijeme
što gordo i smjelo kaska
i pred sobom godine gazi 
sred beskraja duše
uzima,pali,nikoga ne mazi
ja  postavih mu zid,i ponor  
da ne otima vrijeme
da ne nestanu uspomene
tvoje ime,tvoje ime
tvoje riječi
volim te
ne zaboravi me

 

Zagrljene sudbine

Tražim te odavno
grad prekrila je tama
zaspalim krošnjama
provlači se vrijeme
samo mjesec osvjetljava put
hoću li opet pogriješiti
od sebe odlutati
krenuti naprijed ili odustati
gdje da te nađem
o život taj stakleni
kad nebo pukne u tisuću komada
pitaš se tko sam,kamo idem
zašto baš sada
osjećaj se vine visoko
leti na krilima istine
lijepih trenutaka i malih stvari
nevidljiva nit nas veže
dvije zagrljene sudbine
svatko na svom kraju svijeta
dvije daleke obale
i jedno more

 

Tko smo mi

Tko smo mi
zaigrani maestral što pučinom
raširena jedra lovi
ili oluja puna munja
što para noć dok nam brod
na uzburkanom moru sudbine plovi

Pun mjesec razbio je tamu
u daljini pjeva ćuk
kotrlja se val i nestaje na žalu
obluci misli uranjaju u tišinu
sa suncem uranjam i ja
u toplu tamu sutona

Vidim čovjeka sa sjajem u očima
sjetio se svojih snova
osjetio da nije sam
zakoračio iz samoće
želi voljeti, pobjeći koracima svojim
živjet mu se hoće

Raduj se vremenu i nevremenu
život je kraći svaki dan
raduj se samnom sada
možda sutra stvarnost biće
ono što danas je samo san

 

Svjetlo na kraju puta

Hodala sam tamom
na granici samoće
preprekama sudbine gustim
tražeći svjetlo na kraju puta
dašak topline, malo sjaja
neki novi vjetar
u predjelima duše pustim

Koprenu tuge i vremena mreže
koracima nade gazim
gdje je sreće more
zar male kapi radosti
što žeđ taže ,uzalud tražim
sudbina me  uz tebe sve više veže

Gdje je mjesto čvrsto da stanem
pokaži mi put kojim moram poći
tvoje riječi mogu da ublaže
sve rane života
hoćeš li mi bliže doći

To grubo sukno duše
satkano od boli i kajanja
bacam u plamen da izgori
dosta je, dosta  stajanja
želim vidjeti odraz sreće u tvojim očima
biće što voli,zagrljene dvije duše
u beskrajnim toplim noćima

Hodala sam tamom
sad osjećam tvoj sjaj
iz kamena srca procvala je ruža
probuđena šapatom tvojih želja
žena što ti ljubav pruža

Poput svjetionika u tami
postoje dragi ljudi
ako misliš da je kraj,nije
ja sam tu
zatvori oči i sanjaj
biću svjetlo u tvom snu

 

Da je život more

Da je život more
u beskrajnim dubinama
spavale bi prošlosti sjene
površinom sijalo bi sunce
ljuljano šumom  valova i ljubilo tihe  stijene
pogledaj visoko gore,otvori oči
uhvati raspjevane ptice što nebom lete
da te dotaknu lakoće ljepotom
ponekad na mene podsjete
putevima zrelim neubrane nade
kročili bi nasmijani ljudi
što bez kajanja i sjete
trenutke tkaju snovima bez trnja
sa novim sjajem u očima
Da je život  ptica
što plamenim prostranstvom leti
u vrtlogu jedinog života
ja bih bila topli  vjetar
što svemu prkosi
ukrala bih te sjeti

 

Pusti me da sanjam

Pusti me da sanjam
biću pored tebe
na postelji ispod plavog neba
obrise tvog tijela
milovaće moje oči
grudima kliziti topao dah
da osjetim srce što talasa
i sve što mora
jednom će doći

Pusti me da sanjam
zamislim tvoje dubine
poljubim te nježno
da želiš sve,bez glasa
kapaće po nama mjeseca sjaj
čuti ćeš duše moje
neizrečene tajne riječi
vrijeme će stati
pusti me da sanjam
tvoj zagrljaj

 

S tobom ja sam proljeće

Daleko,daleko...
zaspale su livade
zagrljene mjesečevim sjajem
pokošenog sijena miris
vjetar topli donosi
u vrtu tratinčica iza ogledala
vijenac tebi pletem s proljećem u kosi

Šaljem ti laste
znam da jesen je zrela
i ubrani plodovi života
za tebe i mene biću sada dijete
uhvatiti sunce dlanom
poput leptira letjeti duginim mostom
ka tebi visoko,visoko
i vikati da te volim

Znam da jesen je...
U mojoj duši radost stvara boje
i čežnja gnijezdo tebi plete
tamo gdje postojiš
trčim vesela ko dijete
s tobom ja sam proljeće

 

Kad pečat koracima stavim

Kad pečat koracima stavim
odriješivši sve čvorove duši
kad ostane širina beskrajna
i ništa što me guši 
tada ću pustiti sebe da poletim...

Prigrliću sve tvoje tople misli
neviđene drage slike
sve nježne dodire
kad zaustavim to vrijeme
otopim sve prazne godine
jednom kada raširim krila
tebi ću da sletim
da te poljubim
osjetim...

Kad  breme života bacim
i pokidam sve niti što me drže
krenuću putem bez  povratka 
jer ovo što osjećam granica nema
to srce što ti sada dajem
čuvaj za nas duboko
za dane kad ti loše krene
sreću beskrajnu ti želim
ako nas sudbina ne poveže
za bolji život bez mene



Ne odustaj od sebe

Zalijepila se bol o zid tišine
otapa se riječ oštrija od mača
djelići iluzija kao zrnca prašine razneseni
ponori bez dna gdje teku rijeke plača
kotrlja se jutro dolinom nade
zapletene magle ka nebu streme
sutra od jučer trenutke krade
unazad mislima pojurilo je vrijeme
razapete iskušenja mreže
gdje sudbina vreba da skreneš s puta
daleko od samog sebe
kao prosjak što ulicama luta
ne odustaj od sebe, izgubljen u noći
još malo treba do sreće
spali sve sumnje,u život zakroči
kad jednom kreneš
nitko te zaustavit moći neće



Odabrala sam tebe

Odabrala sam tebe
jer osjećaš sve moje boje
kojima dodirujem tvoju dušu
sve neubrane osjećaje koje 
davno nitko nije dodirivao
i shrvan sudbinom od sebe si skrivao
a ja kao rijeka ušetah u tvoje more
koracima nježnosti
poljupcem u snu
vedrinom proljeća
nasmijah ti bore...
Odabrala sam tebe da te probudim
jer znam da možeš mnogo dati
pogledaj, daljine nas zovu
ne čekaj vrijeme da se vrati
na ovom svijetu gdje je čovjek sam
i lažne su mnoge nade
gdje surovi vrtlog sudbine
željama trenutke sreće krade
ja čuvam te u duši duboko
osjećam sve tvoje misli
sve neizrečene riječi
odabrala sam tebe...
da te volim...

 

Danas neću

Danas neću,paše mi tišina
u njoj me samoća smiruje
danas neću,neka padne tmina
što pjesmom vjetra
dušu mi dodiruje

Danas neću,pusti me da sanjam
ostavivši danu korake u travi
danas neću,hoće mi se tako
zatvoriti sebe da me vrijeme zaboravi

Danas želim,samo svjetlost biti
zaspala pod mjesečevim sjajem
danas hoću,samo svoja biti
da tišinom sebe tebi dajem

Danas neću pustiti ni riječi
jer ti šutiš uvijek u tišini
ne mogu ja uvijek tebi teći
ali bit ću u tvojoj blizini


Danas volim samo izdaleka
zagrljajem smiraja u sebi
danas srce tvoj odgovor čeka
da probudiš ljubav zaspalu u tebi

 

Osjećam te

Osjećam te u daljini 
ne vidjeh ti nikad oči
tek ih slutim,tek ih slutim
i osjećam da ćeš doći
osjećam te kao ljubav
ne vidjeh ti nikad lice
s šumom mora ti me pratiš
ko što vjetar prati ptice

osjećam te u tišini
tek u snu me gledaš ti
jesi stvaran,dal postojiš
odlaziš ko oblaci

osjećam te ja u duši
svakom rječi sebe daješ
dalek,miran a prisutan
kao zrak u meni traješ

osjećam te prijatelju
al mi mnogo više značiš
svojom nježnom dušom voliš
svojim bićem pišeš,zračiš

osjećam te kao dugu
zbog tebe je riječ potekla
čuvam te u srcu zavjek
to ti nikad nisam rekla
osjećam te jako,snažno
znam da nećemo se sresti
da je stvarni život drugo
svatko ide svojoj cesti

 

Bacih novčić u bunar želja

Okovi nevidljivi čvrsti
satkani od živih misli
urezali se duboko
u sve tvoje dodire
do boli utisli
kao leptir mojih želja nemirnih krila
rušiš moje krhke zidove
ma gdje se skrila
dodirom bez dodira
lice mi dodiruješ
pogledom bez pogleda
beskrajno me smiruješ
u trenu kad je čovjek dušom tih
i pogled daljinom odluta
korak od jave
obrisi tvog lica
korak do sna
lete jata želja poput ptica
pred osvit zore, na padini noći
bacih novčić u bunar želja sudbine
gdje spaja se nebo i more
na izvoru probuđenog sna
sred raskršća života
da sretnemo se ti i ja

 

Moj duh

Ne obazirem se na korov posijan
nevrijeme i korake što me gaze
samo sam nejaki Leptir što svijetom leti
no neće Mene Riječi da poraze
ni nečovjek u Čovjeku
ni vrijeme što kotrlja bludne godine
ni kamen smutnje bačenih prepreka  ka slobodi
ni suze zakopanih rijeka, ni ratovi bez ratnika
ni ono što bijaše,  sad zakopano spava
a život mi korakom korake grubo uze
no Duh moj lako slobodno leti
za mirisima što daljinom plove
livadama cvjetnim među rijekom ljudi
tmurnih lica pogleda što plaču
ukorijenjenih u mržnji ,jadu i zlobe draču
u hodnicima izgubljenih nada što svijetle u mraku
praznih očnih duplji,bezglavih demona
i ljepljivih sumornih prokletinja i laži
ja sam sokol,ja sam daleka ptica
što daruje osmjehe i boje
što samo mir i dobro traži
sve što poželim dodirnuću
sve što vidim probudiće oči svoje
i kad me neljubavlju i tamom u sebi zavežeš
moje oči sklopiti poželiš
moja krila bijela hoćeš da srežeš
drugačija i čvrsta biću
duhom što korača smjelo
svaki nove noći pune snova
svakog novog sunčanog u životu jutra
umiraću i buditi se iznova
u sebi pronalazeći voljenog tebe
čvrstog pogleda uprtog u sutra

 

Oči su mora duboka

Na vršcima grana uronjenih u nebo
zaplesah s vjetrom
putevima planine bezimene
Miruje noć ...
od mjesečevog nesna umorna
budeći lice kamenog viteza

Što je i nije 
klupkom svitanja rasipa sjaj novim jutrom
dok rosne godove vremena očima otvaram
A oči su mora duboka
što ne vide svoje na dnu 
brodove zaboravom skrivene
tražeći čvrsta jedra
da površinom sudbine plove

 

Odabrala sam tebe

Odabrala sam tebe
jer osjećaš sve moje boje
kojima dodirujem tvoju dušu
sve neubrane osjećaje
koje davno nitko nije dodirivao
i shrvan sudbinom od sebe si skrivao
a ja kao rijeka ušetah u tvoje more
koracima nježnosti
poljupcem u snu
vedrinom proljeća
nasmijah ti bore...

Odabrala sam tebe da te probudim
jer znam da možeš mnogo dati
pogledaj, daljine nas zovu
ne čekaj vrijeme da se vrati
na ovom svijetu gdje je čovjek sam
i lažne su mnoge nade
gdje surovi vrtlog sudbine
željama trenutke sreće krade
ja  čuvam te u duši duboko
osjećam sve tvoje misli
sve neizrečene riječi
odabrala sam tebe...

 

Četiri strane svijeta

Taj val što talasa dubinom i dublje
ta želja bez glasa što tutnji u duši
ta strast što sijeva, a razum je guši

žarom grije ono što nije

tek postoji daleko i dalje
sred zemlje i neba na rubu sebe stojim
a čvrsto tlo i stvarnost mi treba
te oštre noći i zore nedodirljive
i zagrljaj topli što te traži

Taj život prostran kao voljeno more
gdje oluje sudbine tuku
predamnom četiri strane svijeta
i jedno ludo srce
puteva bezbroj, a gdje naći luku
cesta daleka me vuče
Bože, kojim putem poći
kako da smirim sebe
da ugledam tvoje oči

Četiri strane svijeta
na jednoj ja
na drugoj ti
na trećoj stvarnost
na četvrtoj naši sni...

 

Mnogo godina života

Mnogo godina života i beskrajne staze
raspuknuta zemlja što je stope gaze
oči što ne vide, tek snivaju u mraku
pod planinom sudbine, vječno počivaju
pukla je noć na dva dijela
odjekom boli do neba visoko
i šapatom bića koje dušu traži
da je vodi i ispuni što mora...

Ta tijela bez života izmučenih želja
ta bol što duh izmrvi,ubija ,dušu reže
dolinom suza vuku se sjene otkinute tijelu
krhotina odraz izgubljenih u paklu
tek mjeseca sjaj kaplje ko da plače
nema ljubavi više,zar je to  kraj
jeca gledajuć svoj odraz u jezera staklu
gdje bijeli labud plovi
i tiho šušti trava
odrezanih krila gledajuć u nebo
moleći da  ne zaboraviš
uspomena ljubavi spava...

 

Bilo je teško probuditi se

Uronih u novo jutro,

obraza rumenih od snova prekrivenih mekom tamom,

tvog toplog tijela i pogleda dubokog što briše sve moje granice...

zagrabih dlanom ostatak noći,

i spremih  pod kapke malo tvoje nježnosti,

za novu noć...

na toplom žalu  gdje ostade tvoj dah upleten u moju kosu,

tvoj poljubac otisak na obali moje duše,

ja zovem te mirisom mora...

i nemirom želje...

možda mi opet svratiš....

znaj...

bilo je teško probuditi se...

 

Dođi...

U dlanovima mojim nada istječe
kao pijesak,kao vrijeme
na obzoru nevidljivi zidovi
očima skriveni mostovi
i moja rijeka što ka tebi teče
pjesma bezimena šapuće tvoje ime
vjetar postajem, neka me odnese
moćno svjetlo gromova
neka me u prah pretvori 
na procvjetalim poljima tvojim zaspaću
čekati vruće dodire i  meke korake
i uzdahe zapletene sjećanjem onoga što dolazi
šapatom paprati buđena jutrima
u vrtovima skrivenim između sutona i svitanja
moj je izvor  moja dubina
dođi i ostavi svoj trag
na usnama

 

Kad osjetiš tugu

Kad osjetiš tugu
pusti je da teče koritima svojim
neka sve ,sve preplavi...
i kad zadnja kap gorčine nestane
ostaće duša bistra čista
kad mene u tebi nestane
i osjetiš neke nove oči 
novu iskru da u tebi blista
moje će riječi utihnuti, snažne želje
zauvijek ka tebi teći
biću tu,no ne bez tebe ista

Kad ponovo zaželiš mene
kada te povrijede ljudi
tad sklopi drage oči
ja biću tišina svitanja
prva zraka sunca što uklanja tamu
miris  livada jutarnjom maglom nošen
i suncokret na polju tvojih čežnji
otet sjenci zaborava
duša što te povrijediti ne želi
čuva duboko, duboko

  

Očima uronih u noć...
miruje mjesec na mom licu
tražim te odavno u oluji života
gdje mnoge su istine otkrivene
rukama odmaknuh oblake
da osjetim obris tvoj,daleko
ta dodirljiva tišina...
ja što drhtim mislima tvojim taknuta
i ti, probuđen okrenuvši se zamnom...

Zašto ja...
od bezbroj duša vezana sam
tvojom nevidljivom niti 
zašto ja...
do boli želim da mi pripadaš
kao nebu ptice
kao duši tijelo
bez straha,do kraja
jednom i zauvijek
do posljednjeg daha

Zrelost tvoju ćutim na usnama
i snagu želje što dubinom moje duše hara
ima u nama vjetra što prkosi
svemu što nije
i otvara skrivene izvore strasti
svježinu toplog proljeća donosi 

Nepremna na nove lavine života
izgradih čvrsto svoje bedeme
ti si drugačiji, stvaraš bez dodira
gradiš me od temelja
i nema,nema zidova
s tobom volim
i nestaje granica

 

Duša što u daljine gleda

Kada čovjeku prošlost  zamagli oči
kada znaš da odlaziš, a nemaš kamo poći
bez broda i jedara, sasvim sam
na divljoj pučini ogoljen do srži
bez topline ljubavi, što čovjeka drži
Kada kiše liju i dani isti u tišini čuče
kad svu sreću duše ponori tuge popiju
a šume zelene proljećem zamirišu
gdje vraćaju se s juga ptice
gdje su pravi ljudi 
gdje osmjeh da licem šeta
u grudima zaspali poljupci uzdišu
rukom pod ruku alejom kestenova
pridruži se čovjeku tek sjeta...

Gdje je ona staza djetinjstva
crvenih jabuka i teške rodne grane
i duša djetinja bez zlobe i rana
što vjeruje da u ljude samo dobro stane
na putu kroz vrijeme sretoh sebe što me pita
što ti živjet ne da...
rekoh,
ogoljele grane sudbine 
nad poljima izgubljene nade
beskrajne dubine zamki života
i ova duša što u daljine gleda
...

 

Otisak tvoje duše

Naslonjena o mjesečeve niti
otapa se dubina noći
čarolija je postojanje
tebe nestvarnog, u meni
zalutaloj zaboravljenim trenucima
u mojim očima slike bez okvira
sjećanja onog što će biti dodirujem
kad odlutaš od sebe šapni mi
gdje da te nađem
u tom moru svjetova
u sjeni života odmaraju koraci
i riječi neizrečene čekaju da čuješ
pjesmu sudbine vjetrom čežnje nošenu
u vrtovima vremena sakrih svoje proljeće
gdje želje zapletene uzdasima drhtaj postaju
i miris zemlje što svitanjem diše
čuvam u dolinama gdje me nema
za korake što će biti, da zauvijek ostaju
utisnuh ime tvoje  vodama što poniru
beskrajem u meni
spremih ljubav u vrčeve mjedene
pod okrilje srca duboko
tamo gdje čuvam
otisak tvoje duše

                                                                                                                                                              

                                                                                                                                             Vrijeme nevremena 

Praskozorje otvara oči...
   krik trudne doline probudi tišinu
               mokra jata uplašenih ptica prhnu u vis 
             

vlažne magle tek rođene  

 rasparane golim krošnjama
  visinama dalekim streme
   onim olovnim gdje kiša postaju
   znajući da će se jednom kapima
       vratiti svojoj dolini...

Oljuštene boje neba i ugasle boje duge
      inje u duši pucketa bolno 
        pjevaju opet probuđene tuge
       samoća probuđena u vrtovima
       onog proljeća  kad zavoljeh tebe
       kad vjerovah i osjetih ti biće
       gdje ostavih  zauvjek dio sebe
        ranjenim mislima tihi let
      gdje  olujno nebo tvoje obale sniva
      uzburkano ,neshvaćeno,nerečeno
        vrijeme nevremena 
      bez tvojih koraka
       tugom u meni biva

 

Samo ti znaš

Samo ti znaš otopiti led u meni
popiti žar s mojih usana
dubokog pogleda punog strasti
ukrasti me sjeti
dok lišće jesenje prekriva godine

Samo ti znaš otvoriti moje pute
dahom toplim skrivene izvore duše
pretvoriti u nabujalu rijeku
poljupcima vrućim probuditi vrijeme
prekinuti okove dodirom bez riječi
da želje vječnošću isprepletene teku

 

Da li je kasno

Optočena srebrom lijevala je kiša
upijajuć tijelom kamene pute
opijena mirisom mora miruje duša
zagrljena tvojim tihim mislima
dok srce još čeka,a riječi šute

Kad noć prekrije ulice
i pjesma vjetra tišinom odluta
znat ću što želim i moram
okrenuvši se djelićima tebe
poći kamo srce vuče,odlutati s puta

Bože, dal je kasno
da opet se vinem
tim valom što snažno dušom talasa
sred grudi plamenom gori
udara bolno jekom bez glasa

Sudbina nas plimom i osekom sreće prati
dajući nam koliko smo spremni rasti i dati
možda će jednom život otvoriti oči
kad se okrene nazad,meni da ga vrati
kad nestanu daljine, dodirom istine
da volim ga,možda jednom shvati
 

 

Ako želiš, šapni mi...

Ako želiš prošlost...
zaboravi sebe,mene  i zatvori vrata
ako želiš sadašnjost
ne okreći se nazad ,otvori oči
udahni,osjeti vjetar i kišu na licu
ne zaustavljaj kazaljke sata
ako želiš budućnost...
prospi krhotine uspomena
budi mi blizu, ruke mi pruži
neka jučer sve loše odnese
udahni me i samnom poleti tamo
gdje granica i tame nema
gdje svitanje privezano o dokove noći
zlatnim zrakama reže tamu samoće
gdje živa je dobrota u ljudima
i moguće sve je samo kad se hoće

Samoća je samo privid 
koji sami zagrlismo
zatvorivši u sebi vrata
zazidavši puteve ka sebi
ljepoti što nas traži
ljubavi što u nama postoji
stvorismo okove i noći ledene
a tako nam je blizu dodir sreće
nemoj , molim te ne odlazi
ja te  zovem svojim sjećanjem što postoji
između jave i sna,u grudima  me nađi
i osjeti da si opet  čovjek živ
nitko to umjesto tebe učiniti neće
tišinom mamiš krhke dodire
i uzdahe prostireš mojim noćima
djelić sebe zauvijek ti dajem
želim nestati u tvojim toplim očima
prostranstvom  života  te tražim
želeći s tobom rijekama vremena poteći
tiho,tiho sve ti reći
ako želiš šapni mi...

 

Obala mojih želja

Na pragu nade stojim
na pragu kojeg ću sama prekoračiti
ne okrećem se za očima tvojim
bojim se da ćeš mi previše značiti
gledala sam kako dolaziš
polako otvaraš svoje biće
osjetila ljepotu trenutka
i dodir bliske duše
novu zoru što sviće
i odjednom plahi vjetar sudbine sve izbriše
i opet studen surova zapuše

Gledala sam kako nestaješ sam
stazama u magli svojih svjetova
srušivši moje zidove ljubav si probudio
ostavio dio sebe na pragu nade mojih snova
topli miris čežnje neubranih cvjetova
Ja mili biću za tebe uvjek tu
i  kad snjegovi visoke planine pokriju
a ti  zaboraviš moje ime
i kad proljeće toplo tvoje šume zazeleni
i izvori opet poteku rijekama duše tvoje
ostaćeš obala mojih želja
zauvijek u meni...

U mislima s tobom...sve znaš...

 

  Osjećam te dalekog blizu
u tvojoj duši njišu se zrela polja žita 
plavi cvjetovi samoće izgubljene ljubavi
u tišini prošlosti zaspali
a moja duša za tobom skita

U tvojim očima spava tuga
sjetom te miluju kiše
a ja bih htjela biti ti blizu
da tijelo uz tijelo ljubavlju diše

Ruku ti pružam
dušu na dlanu
ja neznam drugačija biti
moja je ljubav plamen što gori
i nitko ga ugasiti neće 
samo želim biti tvoj svijet
podijeliti s tobom trenutak sreće

Iza mene koraci šute
oni neučinjeni čekaju da krenem
ovo malo  duše jedan život živi
i koraci želje,su oni pravi
osjećam ih snažno,kao i tebe
osjećam da ne mogu biti krivi

     

Neka moje riječi teku
 
Pričam ti sada bez puno riječi
pusti nek teče sva moja ljubav
nek moje biće u tebe uroni
da budemo veći zajedno sada
 
prijatelju dragi što vidjeti znadeš
osjetiti moje riječi
poklanjam ti
misli svoje
nek u tvom kutku skrivene stoje
nek cvjetaju ko ruže crvene boje
neka te taknu da budeš sretan

da budeš velik
kažem ti hvala
ja nisam velika samo sam mala
duša što piše stihove svoje
što teku ususret tebi
 
jer puno me ima

svakoga dana
sretna sam stobom
sretna sam s vama
za lijepi trenutak
sve bih dala
i zato sada

 

Gratis Homepage von Beepworld
 
Verantwortlich für den Inhalt dieser Seite ist ausschließlich der
Autor dieser Homepage, kontaktierbar über dieses Formular!