LICEMJERNI VUK


U jednoj pećini iznad rijeke Ganga, živio je vuk. S proljeća, kada se himalajski snjegovi otapaju, vode Ganga nabujaju, i plave okolinu. Tada se rijeka podigne sve do pećina iznad svojih obala. Jednoga jutra, vukova se pećina nađe okružena vodom sa svih strana, i vuk nije mogao u uobičajeni lov u okolinu.
"Hm", reče vuk, "danas nema ništa od ručka. Proglašavam današnji dan blagdanom, a u čast blagdana, ja ću postiti."
I vuk se smjesti na ivicu stijene, zauzme položaj svetačkog spokoja, kao da se zavezao u duboke i pobožne misli. Čim je zauzeo taj položaj, u njegov vidokrug doskakuta jedna koza, koja je očito tražila izlaz iz poplavljenog područja. Skakutala je s kamena na kamen, i skoro se našla na domašaj skoka od vuka.
Vuk se smjesta prene.
"Gle, evo mi ručka", reče oblizujući se. "Rekao bih da danas ipak nije blagdan, jer inače mi ne bi došla ova koza, baš kao naručena! Ako nije blagdan, onda ne trebam ni postiti."
I on se zaleti na kozu. No koza se vješto izmaknu, i dade se u bijeg. Vuk za njom, ali je opet promaši. Tako su se ganjali po kamenju, sve dok koza ne uspje pobjeći. Vuk ju je uzalud tražio. Zadihan se vrati pred pećinu.
"Nisam ja od soja nepobožnih", mrmljaše vuk. "Meso se ne jede na blagdan, pogotovo ne kozje meso. Ne, ne, danas je dan posta!"
I on opet zauze onaj svoj svetački položaj.

(Indijska priča)

***

UČENIK NA ISPITU

Jedan je stari učitelj imao pedesetak učenika. Svi su se odlikovali marljivošću i veselili se svojim uspjesima. Ljudi su, međutim, govorili, da pohvala poštovanoga učitelja nije bila jedina nagrada za kojom su žudjeli jer starac je imao kćer, tako lijepu, da bi čak i Suncu mogla reći:
"Ne izlazi, ja ću izaći."
Jednom je učitelj okupio učenike i rekao:
"Djeco moja! Čak i slijepac vidi kamo su usmjereni vaši pogledi, a i gluv bi čovjek čuo vaše uzdahe". Zato vam kažem: "Ruku svoje kćeri dajem onome kome će ona sama dati svoje srce. Evo šta vam savjetujem: uzmite kod kuće, potajno od roditelja, neki vrijedan nakit, i donesite ga na dar mojoj kćeri. Ona će tada izabrati svoga suđenika."
Idućeg dana učenici su pred djevojčine noge složili cijelu gomilu ogrlica, prstenja i narukvica. Samo jedan mladić, najdraži učenik staroga učitelja, nije ništa donio.
"Učitelju", rekao je, "juče si mi dao savjet, koji se ne slaže s onim čemu si nas inače učio. Dugo sam u tvojim riječima tražio bilo kakav skriveni smisao, ali sam našao samo besmislicu. Ako ja sada pokradem vlastitu kuću, neću moći svoju djecu odgajati u poštenju i odanosti prema roditeljima."
Te su riječi djevojci bile draže od svih darova. Ona reče da je našla sebi vjerenika. Stari učitelj tada blagoslovi njezin izbor.
On je učenike savjetovao da pokradu roditelje, kako bi provjerio jesu li uistinu usvojili njegov nauk.

(Tajlandska priča)

***

NEKA MRTVI OSTANU U SVOJIM GROBOVIMA

U jedno selo došao je čarobnjak koji je bio na glasu zbog svojih čarobnih sposobnosti i na trgu objavio: "Sutra ću oživiti sve mrtvace koji su u selu umrli zadnjih deset godina."
Uzeo je zatim konačište u seoskoj gostionici, dobro večerao i povukao se u svoju sobu na spavanje.
Ali od spavanja nije bilo ništa.
Za nekoliko minuta na njegova je vrata došao gostioničar, pokuca, ušao i kazao: "Pred dvije godine umrla mi je tašta, zla žena. Svima je krv na slamku pila. Ako je oživiš, sve će započeti iznova. Ostavi je u grobu, a ja ću ti dobro platiti." Platio je i otišao.
Ubrzo zatim došao je i seoski veleposjednik: "Prije pet godina umro mi je brat i ostavio mi u naslijedstvo veliko imanje. Ako ga oživiš, biću opet siromah. Ostavi ga u grobu, a ja ću ti dobro platiti." Platio je i otišao.
A onda je došao seoski trgovac i rekao: "Prije sedam godina umro mi je komšija, konkurent u trgovačkom poslu. Otkad njega nema, moj posao cvijeta. Ostavi ga u grobu, a ja ću ti dobro platiti."

I tako je to išlo cijelu noć. Cijelu noć su dolazili stanovnici sela i svako je imao ponekog za koga je želio da ostane u grobu. I svi su dobro platili.

Čarobnjak nije te noći oka sklopio, ali je ujutro napustio selo kao bogat čovjek.
A mrtvaci su ostali u svojim grobovima.

***

OGOVARANJE

U nekom malom selu živio je čovjek koji je veoma volio da ogovara svoje bližnje. Uvijek je o njima nešto smišljao, ili bi virio kroz prozor u njihove kuće, da bi poslije prepričavao šta je vidio.
Ali jednoga dana njemu se smuči ta rabota, i on pomisli:
"Vrijeme je da se okanem ogovaranja. Vrijeme je da se popravim!.
Otišao je kod rabina.
"Učitelju", reče taj ogovarač, "kajem se zbog glasina, koje sam širio o svojim susjedima. Kaži mi, molim te, šta da učinim da bih sve te glasine poništio."
Rabin se malo zamisli, pa mu reče:
"Reći ću ti šta moraš učiniti da bi okajao svoj grijeh. Ali moraš me doista poslušati. I, razumiješ li, ne smiješ postavljati nikakva pitanja!"
"Obećavam, rabine. Učinit ću kako mi kažeš, i neću postavljati nikakva pitanja."
"Onda dobro. Pođi sada na pijacu i kupi jedno pile. Donesi ga k meni što budeš brže mogao. Ali, pazi, moraš ga tako očerupati, da na njemu ne ostane ni perce."
Čovjek nije mogao da shvati šta će rabinu pile, ali nije zucnuo ni riječ, već je požurio na pijacu, kupio pile, i trkom stigao rabinovoj kući, čupajući usput perje. Sav zadihan i izbezumljen stigao je do rabinove kuće s piletom, na kome se nije moglo vidjeti ni najmanje perce.
Čovjek je rabinu pružio očišćeno pile. Rabin je pomno razgledao pticu, a zatim se obratio čovjeku s čudnim zahtjevom:
"Sada mi donesi svo ono perje koje si putem počupao."
"Kako?", zaprepasti se čovjek. "Kako da ti donesem perje, koje je vjetar već oduvao na sve strane?!"
"Upravo tako", odvrati rabin. "Vidiš li, isto se događa i s ogovaranjem. Jedna glasina poleti na sve strane, i kako je onda povratiti? Stoga će biti bolje da više ne širiš nikakve glasine, jer jednom izgovorene, one se više ne mogu ni zaustaviti, ni povratiti. A sada kreni od vrata do vrata, i moli svoje susjede da ti oproste."

(Izraelska priča)

***

BUDA I PSOVAČI

Buda, veliki mudrac, hodao je jednoga dana putem prema nekome selu. Nosio je štap i prosjački ćup, a odjeća mu je bila odjeća lutajućeg isposnika.
Putem je naišla grupica razuzdanih seoskih mladića. Ugledavši isposnika, naumili su sebi prirediti zabavu. Opkoliše ga i počeše častiti psovkama i ružnim riječima. Podrugivali su se njegovoj odjeći, tome što je bio bosonog, i što je bio prosjak. Izvikivali su najpogrdnija imena za takvu vrstu ljudi.
Buda se nimalo nije uznemirio. Sa smiješkom je slušao izlive pogrda na svoj račun. Naslonio se na jedan kamen, i kao da je uživao u predstavi. To je još više razbjesnilo mladiće. Sipali su na nj otrov svih mogućih uvreda. Buda nije odgovarao na riječi. Sjeo je na kamen, i spokojno se smiješio.
Naposljetku se mladići umoriše. Potrošiše svu zalihu ružnih riječi. Zaćutaše. Gledali su Budu, čekajući da i on nešto kaže. On ih upita:
"Jeste li se nadovoljili? Je li vam vrijeđanje mene pričinilo zadovoljstvo? Ako jeste, onda sam i ja zadovoljan."
"Psovači su se zbunili. Očekivali su sve drugo osim ovakvoga stava. Htjeli su izmamiti iz Bude neku riječ napada, ili bar odbrane. Upitaše ga:
"Šta, zar se ne osjećaš ismijanim, pogođenim, popljuvanim? Zar ti ništa nije zasmetalo i zar te ništa nije uvrijedilo za posljednjih pola sata?"
"Objasniću vam zašto me niste uvrijedili" – mirno će Buda. "No, najprije mi odgovorite na pitanje: šta biva sa pismom, koje je upućeno određenoj osobi, a ta ga osoba ne želi primiti?"
"Kako, šta biva?" – zažagoriše mladići. "Pismo se vraća onome ko ga je poslao."
"Izvjesnoj osobi neko je donio dar, ali dar je dotična osoba otklonila. Recite mi, šta biva sa darom, koji osoba odbije da primi?" – nastavi Buda.
"Glupoga li pitanja!" – uzrujaše se mladići. "Dar u tome slučaju ostaje darovatelju, kome li drugome?"
"Na isti način biva i s riječima, koje ti neko uputi, a ti ih ne primiš: one se vraćaju pošiljaocu. Ja nisam prihvatio vaše riječi. One su se zbog toga vratile vama."

(Indijska priča)

***

BEZOBZIRNI SLUGA

Jedna je gospođa poslala slugu u susjedstvo da donese malo žara, da bi pripalila vatru na ognjištu. Sluga se uputio u susjedstvo, no usput je susreo karavan, koji se upravo spremao na puta za Egipat. To je slugu zagolicalo, te on zastade da popriča s vodičem karavana, i s putnicima.
Taj ga je razgovor naveo na odluku, da se pridruži karavanu. I tako sluga, umjesto kod susjeda, ode u Egipat, zajedno s posudom za žar. U Egiptu je ostao godinu dana.
Kada se vratio, uputio se u susjedovu kuću po žar. Susjedi mu dadoše traženo, te sluga ode kući svojih gospodara, noseći posudu. No putem zapne za kamen na stazi, posrne i padne. Žar se otkotrlja na sve strane. Ljutit, sluga povika:
"Eto, šta čini žurba!"

(Arapska priča)

***

Život je kao san

"Qian Yang, iz grada Wuxi u pokrajini Jiangso u drevnoj Kini, bio je poznat učenjak iz dinastije Qing. Imao je veliko znanje klasike i starih kamenih ploča te je zarađivao za život gravirajući bilješke i tekstove.

Jednog dana usnio je san. U snu bio je u dvorcu, a njegove sluge, žena i priležnice došle su ga pozdraviti. Oni su rekli: "Vaša dva sina su u glavnom gradu i polažu ispit, a mi smo upravo dobili još tri unuka. Cijela naša porodica je vrlo sretna!" On je ušao u jednu sobu i vidio hrpu zlata veliku poput planine. Onda je utrčao stari sluga i rekao: "Oba vaša sina su položila ispit." On se probudio, još uvijek uživajući njegov san.

Nakon par dana, usnio je drugi san. U njemu, on se je zajedno s plemićem divio plemićevom blagu, slikama i knjigama. Tamo je bilo par divljih gusaka od žada neprocjenjive vrijednosti, koje je on uzeo u ruke da bi ih bolje pogledao. Iznenada, guske su pale i razbile se u komadiće. Vlasnik je pobijesnio. Qian je kleknuo ispred njega i molio za oproštaj, obećavši da će nadoknaditi gubitak. On je prodao sav svoj imetak, ali to još uvijek nije bilo dovoljno. Kad je otišao posuditi novac od starih prijatelja, niko nije bio voljan posuditi mu. Qian je bio u bijedi i siromaštvu. Cijela njegov porodica je gladovala, a (njegova žena je jadno izgledala.

Nakon što se je probudio, shvatio je da je doživio i bogatstvo i siromaštvo, dobitak i gubitak. On je napisao pjesmu da izrazi svoj osjećaj: " Život je kao san, sve do smrti, kad se probudiš. Zašto brinuti o dobitku i gubitku? Patiti ćeš sve dok ne postaneš bezobličan."

Zaista život je kao san. Život za životom, samo glavna svijest nastavlja živjeti. Bez obzira koliko bogatstva i ugleda imaš u ovom životu, to nestane poput daška dima. Ti samo sebe fizički i emocionalno povrijeđuješ beskrajnim borbama, vezanostima i patnjom; ti ne možeš promijeniti svoju sudbinu niti malo. Jedine stvari koje te slijede iz jednog u drugi život su tvoja vrlina i karma. "

(Priče drevne Kine)

***

NESTRPLJIVI MUDRAC

Živio jednom neki bogougodnik koji se zavjetovao da će svakoga dana tačno u podne izaći na ulicu, i prvoga siromaha pozvati na obilan ručak. Tako je činio godinama, i svi su ga smatrali svecem. Ugostio je mnoge gladne, pobrinuo se za mnoge nezbrinute.
Jednog dana u njegovu kuću utetura mršav starački lik. Bio je prešao stotu, i činilo se da je pregladnio. Domaćin ga primi kao i ostale, ljubazno. Sjedne starca za sto, i ponudi ga prvim jelom. Kako je starac bio strašno gladan, on proguta veliki zalogaj, ne izgovorivši prethodno ni molitvicu, ni ime Božije, kao što je red prije objeda.
Bogougodnika je to tako rasrdilo, da je oduzeo starcu tanjir s ponuđenom hranom. Potom ga izgura iz kuće na ulicu, pod vrelinu sunca, i zalupi mu vrata pred nosom.
Te mu se noći u snu ukaza Bog i prekori ga, govoreći:
"Ja sam se o tome čovjeku starao više od stotinu godina. Čuvao sam ga kao zjenicu oka, iako on nikada nije izgovorio ni jedno od mojih imena. Dragi moj, zar nisi mogao biti s njim strpljiv bar pet minuta?"

(Indijska priča)

***

POSLUŠNA SNAHA

Jednoj se ženi udavala kćer. Prije odlaska iz roditeljske kuće, majka uputi kćer da u muževoj kući bespogovorno sluša sve što se od nje bude tražilo.
Jednog jutra, svekrva reče snahi da pođe na rijeku i donese vode.
"Čime ću zahvatati vodu?" – upita snaha.
Čuvši pitanje, zaova dobaci u šali:
"Kako čime – pa valjda sitom?!"
Uze mlada žena sito, zaputi se na rijeku, i počne da zahvata vodu sitom. Naravno, bezuspješno.
Dok je tako radila, naiđe neki čovjek. On u čudu zastane.
"Šta to radiš, djevojko?" – upita je.
"Zašto pitaš – zahvatam vodu, zar ne vidiš? Tako su mi u kući rekli. Majka me je uputila da činim sve što mi se u muževoj kući kaže da činim."
Čovjek se zasmija.
"Ti si preposlušna, a na vlastitu štetu, draga moja" – reče čovjek. "Nećeš dobro proći, ako budeš slušala šta ti drugi govore, umjesto da postupaš kako ti zdrav razum nalaže."

(Jakutska priča)

***

U cara Trojana kozje usi

Bio jedan car koji se zvao Trojan. U toga cara bile su uši kozje pa
je redom zvao berbere da ga briju; ali kako je koji išao nije se natrag
vraćao, jer kako bi ga koji obrijao, car Trojan bi ga zapitao šta je
video na njemu, a berberin bi odgovorio da je video kozje uši, onda bi
ga car odmah posekao. Tako dođe red na jednog berberina, ali se ovaj
učini bolestan pa pošlje svog momka. Kad ovaj iziđe pred cara, zapita
ga car što nije majstor došao, a on odgovori da je bolestan. Onda car
Trojan sede te ga momak obrije. Momak brijući cara opazi da su u njega
kozje uši, ali kad ga Trojan zapita šta je u njega video, on odgovori
da nije video ništa. Onda mu car da dvanaest dukata i reče mu da od sad
uvek dolazi on da ga brije. Kad momak otide kući, zapita ga majstor
kako je u cara, a on mu odgovori da je dobro i da mu ja car kazao da ga
svagda on brije i pokaže mu dvanaest dukata što je od cara dobio, ali
mu ne kaže da je u cara video kozje uši. Od to doba ovaj je momak
jednako išao i Trojana brijao, i za svako brijanje dobijao po dvanaest
dukata, i nije nikome kazivao da car ima kozje uši. Ali ga najposle
stane mučiti i gristi gde ne sme nikome da kaže, te se počne gubiti i
venuti. Majstor to opazi pa ga stane pitati šta mu je, a on mu na mnogo
zapitkivanje najposle odgovori da ima nešto na srcu, ali ne sme nikome
kazati, ''a da mi je – veli – da komegod kažem, odmah bi mi odlaknulo.''
Onda mu majstor reče:
- Kaži meni, ja neću nikome kazati: ako li se bojiš meni kazati, a
ti idi duhovniku, pa kaži njemu; ako li nećeš ni njemu, a ti izađi u
polje iza grada, pa iskopaj jamu te zavuci glavu u nju, pa tri puta
zemlji kaži šta znaš, pa onda opet jamu zatrpaj.
Momak izabere ovo treće: otide iza grada u polje, pa iskopa jamu, te u nju zavuče glavu i u tri puta rekne:
- U cara Trojana kozje uši!
Pa onda zagrne zemlju, i tako se smiri i otide kući.
Kad posle toga prođe neko vreme, ali iz one jame nikla zova, i tri
pruta narasla lepa i prava kao sveća. Čobančad kad nađu zovu, odseku
jedan prut i od njega načine sviralu, ali kad počnu svirati, svirala
izdaje glas:
- U cara Trojana kozje uši!
To se odmah razglasi po svemu gradu, a najposle i car Trojan sam sobom čuje kako deca sviraju:
- U cara Trojana kozje uši!
Čuvši to car Trojan odmah dozove onoga berberskoga momka, pa ga zapita:
- More, šta si ti oglasio narodu za mene?
A on se siromah stade pravdati da nije nikome ništa kazao, ali da
je video šta on ima. Onda car istrgne sablju da ga poseče, a on se
prepadne pa sve po redu iskaže, kako se zemlji ispovedao, pa kako je
sad na onome mestu narasla zova, od koje svaka svirala izdaje onaki
glas. Onda car sedne s njim na kola, i pođe na ono mesto da vidi je li
istina, kad tamo, ali još samo jedan prut nađu. Car Trojan naredi da se
načini svirala od onoga pruta da vidi kako će svirati. Kad oni načine
sviralu i počnu svirati, a svirka izdaje glas:
- U cara Trojana kozje uši!
Onda se car Trojan uveri da se na zemlji ništa ne može sakriti, pa
onome berberinu oprosti život, i posle dopusti da svaki može dolaziti
da ga brije.

***

Djevojka cara nadmudrila


Jedan siromah življaše u jednoj pećini i nemaše ništa do jednu šćer,
koja bijaše mnogo mudra i iđaše svuda u prošnju, pa i oca svoga učaše
kako će prositi i pametno govoriti. Dođe jednom siromah k caru da mu
štogođ udijeli; car ga upita okle je i ko ga je naučio mudro govoriti.
Ovaj mu odgovori okle je i kako ga je šćer naučila. ,.A šćer tvoja od
koga se naučila?" upita car, a siromah odgovori: "Bog je nju umudrio i
naša jadna siromaština." Tada mu car dade trideset jaja i reče mu:
"Ponesi ovo tvojoj šćeri i reci joj neka mi iz tijeh jaja izleže pilad,
pak ću je dobro darovati, ako li pak ne izleže, hoću te staviti na
muke." Siromah otide plačući u pećinu i kaže sve šćeri. Ona pozna da su
jaja varena, i reče ocu da pođe počinuti a da će se ona za sve brinuti.
Otac je posluša i otide spavati, a ona dohvati pinjatu i nastavi na
vatru punu vode i boba, ia kad svari bob, zovne ujutro oca i reče mu da
uzme ralo i volove pak da ide orati pokraj puta kuda će pasati car, i
reče mu: "Kad vidiš cara, uzmi bob pak sij, i viči: ""haj volovi,
pomozi Bože da rodi vareni bob."" Kad te car zapita kako može roditi
vareni bob, a ti reci: kao i iz varenijeh jaja izleći se pilad."
Siromah posluša šćer pa otide te stane orati; kad ugleda cara đe ide,
on stane vikati: "Haj volovi, pomozi Bože da rodi vareni bob." Čuvši
car ove riječi, stane na putu i reče siromahu: "Siromaše, kako može
roditi vareni bob?" A on mu odgovori: "Čestati pare, kao i iz varenijeh
jaja izleći se pilad." Stavi se car odmah da ga je šćer naučila, pa
zapovjedi slugama te ga uhvate i dovedu predanj, pa mu onda pruži
povjesmo lana govoreći: "Uzmi to, i od toga imaš učiniti guminu i jedra
sva što je od potrebe za jedan brod; ako li ne, izgubićeš glavu." Ovi
siromah s velikijem strahom uzme povjesmo i plačući otide doma i kaže
sve svojoj šćeri. Šćer ga pošlje da spava obećavajući da će ona sve to
učiniti. Sjutradan uzme mali komad drveta, pak probudi oca i reče mu:
"Na ti ovo drvo i ponesi ga caru neka mi od njega napravi kuđelju i
vreteno i stative i ostalo što trebuje, pak ću ja njemu napraviti sve
što naređuje." Siromah posluša šćer i iskaže caru sve kao što ga je ona
naučila. Car čuvši ovo začudi se i stane misliti šta će činiti, pa onda
dohvati jednu malu čašicu i reče mu: "Uzmi ovu čašicu i ponesi tvojoj
šćeri neka mi njom preseka more da ostane polje." Siromah posluša i
plačući ponese šćeri onu čašicu i kaže joj sve što je car rekao.
Đevojka mu reče da ostavi do sjutra i da će ona sve učiniti A sjutradan
zovne oca i da mu litru stupe i reče "Ponesi ovo caru i reci mu neka
ovijem zatisne sve izvore i sva jezera, pak ću ja presekati more."
Siromah otide i ovako caru reče. Car videći da je đevojka mnogo mudrija
od njega, zapovjedi mu da je dovede pred njega; a kad je dovede i oboje
se poklone pred njim, onda je car zapita: "Pogodi, đevojko, šta se može
najdalje čuti?" Đevojka odgovori "Čestiti care, najdalje se može čuti
grom i laž." Tada se car dohvati za bradu i obrnuvši se svojoj gospodin
zapita ih: "Pogodite koliko valja moja brada?" Kad jedni stanu govoriti
ovoliko drugi onoliko, onda đevojka odgovori svijema da nijesu
pogodili, pak reče: "Careva brada valja koliko tri kiše ljetne." Car se
začudi pa reče: "Đevojka je najbolje pogodila." Pa je onda zapita hoće
li biti njegova žena, i da drukčije ne može biti nego tako. Đevojka se
pokloni i reče: "Čestiti care! kako ti hoćeš neka bude, samo molim da
mi napišeš na karti svojom rukom, ako bi se kad gođ na me rasrdio i
mene od sebe oćerao, da sam gospođa uzeti iz tvoga dvora ono što mi je
najmilije." Car joj ovo odobri i potpiše. Pošto pasa nekoliko vremena,
car se na nju ražljuti i reče joj: "Neću te više za ženu, nego hajde iz
moga dvora kud znaš." Carica mu odgovori: "Svijetli care, poslušaću,
samo me pusti da prenoćim a sjutra ću poći." Car joj dopusti da
prenoći, onda carica kad su bili pri večeri pomiješa mu u vino rakiju i
neka mirisna bilja, i nudeći ga da pije govoraše mu: "Pij care veselo,
jer ćemo se sjutra rastati, i vjeruj mi da ću biti veselija nego kad
sam se s tobom sastala." Car se opjani i zaspi, a carica spravi karocu
i ponese cara u kamenu pećinu. Kad se car u pećini probudi i vidi đe
je, poviče: "Ko me ovđe donese?" A carica mu odgovori: "Ja sam te
donijela." Car je upita: "Za što si ti to od mene učinila? da li ti
nijesam rekao da više nijesi moja žena?" Onda mu ona izvadivši onu
kartu reče: "Istina je, čestiti care, da si mi to kazao, ali pogledaj
što si na ovoj karti potpisao: što mi bude najmilije u tvojemu domu da
ponesem sobom kad od tebe pođem." Car videći to, poljubi je i povrate
se opet u carski dvor.

***

Biberce

Bila žena nerotkinja, pa molila Boga da joj da da rodi,
makar bilo dete kao biberovo zrno. Bog joj dade po želji, te rodi muško
dete kao biberovo zrno. Iz početka u radosti nije marila što je tolišno
dete rodila, ali posle dođe joj na žao gledajući drugu decu koja su se
s njezinim rodila gde narastoše na ženidbu i udadbu, a njezino ostalo
kao biberovo zrno. Onda okrene u plač i jauk svaki dan. Jedan put dođe
joj u san neko i kaže da ne plače više, biće njen sin veliki kao
jablan. Iza toga sna ostane vesela, ali ne zadugo, jer malo po tom dođe
joj sin i reče da mora ići kud mu je u snu rečeno; i tako on ode a mati
ostane plačući.

Išavši on zadugo dođe u jedan carski dvor pa uđe
u bašču, kad tamo – carska kći sedi pod jednim drvetom i plače. On joj
nazove pomoz Bog i zapita je, za što plače, a ona mu odgovori da je to
drvo pod kojim seđaše, rodilo tri zlatne jabuke, da joj je otac
zapovedio da čuva, ali dođe ala ispod zemlje te za tri jutra odnese sve
tri jabuke jednu po jednu, te sad nesme ocu da kaže, a otac sazvao
sutra silne goste da im pokaže šta mu je Bog dao. On joj kaže da ućuti,
on će joj sve tri jabuke od ale doneti, samo da mu da dve svoje sluge
da idu s njim. Po tom on kupi jednu ovcu i zaklavši je sva četiri
čerega metne u torbu a ostalo baci pa ponesavši i jedno uže ode sa
slugama iza grada na jezero, i onde digne jedan kamen pa reče slugama,
da ga na užetu spuste dole, pa kad zadrma uže, da ga vuku gore. Tako ga
sluge spuste, kad tamo – lepa bašča i kuća, kad uđe u kuću, a to ala
sedi kod vatre i u velikom kazanu nešto vari. Ala kako ga ugleda, skoči
nanj, a on joj brže baci jedan čereg mesa; dok se ona sagnu i uze meso,
on ukrade jednu jabuku; ala opet na njega nasrne, a on joj baci drugi
čereg pa uzme i drugu jabuku, kad ala onaj čereg proguta, ona opet na
njega nasrne, a on joj baci treći pa uzme i treću jabuku; kad ala
četvrtom na njega nasrnu, on joj baci i četvrti čereg, pa bježi natrag,
i tek da se uhvati za uže, a ala ispadne na polje, a on brže odseče od
svoje noge mesa pa joj baci i zadrma za uže, te ga izvuku gore. Potom
preda carskoj kćeri jabuke pa ode.

Malo vreme zatim prođe, a ala
počne svaki dan gore izlaziti, te je svaki dan jela po jednu devojku
koju su joj morali iz grada slati redom, tako dođe red i na carevu
kćer, koja je bila isprošena. Otac i mati i sva gospoda isprate je do
jezera, i onde izgrlivši se s njom i izljubivši otac i mati vrate se
kukajući, a ona ostane sama da čeka alu. Čekajući tako stane se moliti
Bogu, da joj pošlje Biberče, koje joj jabuke od ale donelo, da je sad
izbavi.

U tom Biberče dođe u grad, a grad sav u crno zavijen.
Kad on zapita što je, i oni mu kažu, on brže na jezero i nađe carevu
kćer gde sedi i plače, pa je zapita, hoće li poći za njega, ako je od
ale izbavi. Ona reče: "Hoću, ali ti me ne možeš izbaviti; jedan je samo
koji bi mogao, ali toga nema." "A koji je taj?" zapita on, a ona
odgovori: "Istina da je mali kao biberovo zrno, al' on bi mene
izbavio." Biberče se nasmeje i reče joj da je Biberče sad veliki momak,
i da je došao da je izbavi. Ona se začudi i kad vidi prsten što mu je
dala onda kad joj je doneo jabuke, osvedoči se da je on baš. Onda joj
on kaže da ga malo pobište, i ako zaspi da ga probudi, kad se jezero
zadrma. On legne njoj na krilo i ona ga počne biskati, te on zaspi, kad
u jedan put jezero se zanjiha, a ona počne plakati, i suza kane njemu
na obraz, a on se trgne, uzme mač i stane da čeka alu. U tom eto ti ale
sa devet glava, on je dočeka i odseče joj jednu glavu, a ala juriš na
njega, a on joj odseče i drugu, i tako svih devet. Po tom zaište od
devojke maramu pa povadi svih jezika devet i veže u maramu, a devojci
kaže da nikom ne kazuje ko je je izbavio, on će već doći kad bude
vreme, pa onda ode. Kad i devojka pođe kući, srete je njen mladoženja i
kaže joj: ako ne će kazati da je je on izbavio, da će je ubiti, pa joj
je sve jedno. Ona se razmisli, i opominjući se šta joj je Biberče
kazalo, da će doći kad bude vreme, obeća da će kazati da je je on
izbavio.

Mladoženja se vrati te ponese za svedočanstvo svih
devet osečeni glava. Kad ona dođe s njim svome ocu i materi, nije se
moglo znati koga većma grle i ljube, nju ili njega, i naume, odmah da
ih venčaju, ali se ona načini bolesna. Kad prođa nekoliko dana, eto ti
Biberčeta, i kaže da je on izbavio devojku. Sad car kome će da veruje?
Devojka ne sme da kaže, onaj preti da će je ubiti; te car naredi da im
sud sudi. Kad iziđu na sud, sud reče: ko ima svedočanstvo, onoga je
devojka. Kad onaj iznese glave a ovaj jezike, opet sud ne zna, kome će
da veruje, jer onaj kaže da nije glave odmah posekao nego potrčao s
devojkom k ocu, a kad ovaj iznese devojačku maramu, on kaže da je
devojka maramu od straha izgubila. Onda car reče, da u jutru idu oba u
crkvu na molitvu, tamo će biti i devojka, pa ko pre dođe, njegova je.
Biberče nije htelo ići, dok ne zazvoni, a onaj se digne u ponoći, ali
čim korači u crkvu, provali se pod njim zemlja i sav se iseče na
noževe. Onda devojka upali sveću i sedne kod jame da čeka suđenoga. Kad
udari zvono, eto ti Biberčeta. Onda car vidi ko je prav, i venča svoju
kćer za Biberče. Po tom Biberče ode svojoj materi da vidi da je on
veliki.

***

 

Kostenlose Homepage von Beepworld
 
Verantwortlich für den Inhalt dieser Seite ist ausschließlich der
Autor dieser Homepage, kontaktierbar über dieses Formular!